Zamislite da složite računalo visokih performansi, ubacite unutra komponente u protuvrijednosti desetak tisuća eura samo kako bi, primjerice, pokrenuli LOTR: Gollum ili, ne daj Bože, The Day Before. Što će vam sve te silne mogućnosti i zašto ste, pobogu, toliko platili?

Opisana je situacija pandan otprilike onome što je zadesilo posljednji Netflixov blockbuster – čiji je raskošni budžet bio preko 300 milijuna dolara samo kako bi gledatelji mogli uživati u pripovjedno nevještom filmu, punom jednodimenzionalnih likova i neopravdanih režijskih odabira. Naime, na Netflix je nedavno pristigao novi SF pod nazivom Električna država (The Electric State, 2025.), s Millie Bobby Brown i Chrisom Prattom u glavnim ulogama, ekranizacija ilustriranog romana Simona Stålenhaga iz 2018. Ono što je bila mračna priča o djevojci u potrazi za nestalim bratom pretvoreno je u sterilnu adaptaciju nadahnutu daleko boljim filmovima. Film su režirala braća Russo koja su nakon kvalitetnih humorističnih TV serija Prikraćeni (Arrested Development, 2003.-2005.) i Klub otpisanih (Community, 2009.-2014.) odlučila postati Michael Bay za stripovske filmove – vrativši se pritom na postulate filma atrakcije i stavivši naglasak na „pokazivanje“ umjesto na „pripovijedanje“. No, maknimo to zasad sa strane i pozabavimo se avanturama Millie Bobby Brown.

Kako je Potjeh tražio istinu

Napomena: tekst sadrži spoliere.

Film započinje međunaslovom – „1990. – prije rata“. Iako na ovim prostorima razmišljanje krene u drugom smjeru, riječ je o ratu između ljudi i robota koji je ostavio svijet u kaosu. Zahvaljujući Ethanu Skateu, direktoru tvrtke Sentre, i njegovoj Neurocaster tehnologiji – koja omogućuje ljudima da prenesu svijest u robotske „dronove“ – čovječanstvo je pobijedilo, a roboti su protjerani u „izolacijsku zonu“. No, uspjeh ove tehnologije doveo je do toga da mnogi ljudi žive u virtualnoj stvarnosti dok dronovi obavljaju njihov posao.

Četiri godine kasnije, tinejdžerica Michelle živi s nasilnim udomiteljem Tedom. Nakon automobilske nesreće u kojoj su, prema izvještajima, poginuli njezini roditelji i brat, neprestano mijenja udomiteljske obitelji i odbija koristiti Neurocaster za virtualnu nastavu. No, jednog dana robot Cosmo pronalazi Michelle. Iako može komunicirati samo gestama i unaprijed nasnimljenim riječima, uspije je uvjeriti da njime upravlja Christopher – njezin pokojni brat. I tako počinje avantura – Michelle i njezin robotski kompanjon zajedno kreću kroz distopijski svijet kako bi pronašli Christophera i spasili ga, ma gdje on bio.

Likovi možda jesu plošni, ali zato je barem humor loš

Iz samo prvih petnaestak minuta, već je vrlo jasno kako nas film tretira. Naime, nakon duge ekspozicije (saznajemo o ratu ljudi i robota, Sentreu te da je Christopher genij) shvaćamo da Michelle živi kod udomitelja – koji je sve samo ne dobar lik. Potom se radnja premješta u školu gdje vidimo da je Michelle traumatizirano dijete koje se ne uklapa – i odbija Neurocaster zbog čega završi na razgovoru s ravnateljicom. Ravnateljica gledatelju na pladnju servira ekspoziciju – obitelj školarke poginula je u sudaru s jelenom. Već nekoliko kadrova kasnije, Michelle je u svom krevetu i ima noćnu moru. Što saznajemo iz noćne more? Da joj je obitelj poginula u sudaru s jelenom. Čisto ako ste zaboravili što se zbilo prije tri minute. Potom se pojavljuje robot Cosmo i vrlo brzo se podsjetimo...da je udomitelj sve, samo ne dobar lik. Umjesto uspostavljanja emocionalne veze s likovima, dobili smo deponij (poduplanih) informacija.

Drugim riječima, u prvih ste petnaestak minuta opremljeni za razumijevanje ne samo čitave priče koja će uslijediti, već potencijalno i za uspostavljanje čitave fabule – a vaše će se pretpostavke vjerojatno ispostaviti točnima. Jesmo li zaista toliko glupi da nam se sve informacije moraju servirati na pladnju – nekoliko puta zaredom? Čitav pristup izlaganju prožet je vrlo nekreativnim rješenjima, a show don't tell metoda daleka je nada svakog gledatelja željnog intelektualnog angažmana. Redatelji Joe i Anthony Russo, uz scenariste Christophera Markusa i Stephena McFeelyja, neočekivano slabo koriste bogatstvo izvornog materijala. Umjesto slojevite priče o tehnologiji, korporativnoj pohlepi i obiteljskim odnosima, dobili smo vrlo površnu avanturu kroz predivan pustinjski krajolik.

Uz sve spomenuto, likovi su lišeni dublje psihološke razrade. Njihove odluke su predvidljive, a Millie Bobby Brown i Chris Pratt, iako zvučna imena, ne uspijevaju nadići beživotne, nespretno napisane dijaloge. Roboti, s druge strane, redom su jednodimenzionalni, no bez obzira na to uspijevaju biti daleko zanimljiviji od ljudskih likova.

Humoristični elementi su prisutni, ali zaista ne uspijevaju izazvati smijeh – što nas dovodi do jedne od najzanimljivijih stavki a propos ovog filma. Ako je namijenjen mlađoj publici, kako je moguće da ne uspijeva izmamiti osmijeh niti jednom u dva sata i osam minuta trajanja? Također, svi brendovi vidljivi u filmu (i pripadajući im roboti) teško će biti raspoznatljivi djeci. Film se scenografski, pak, oslanja na estetiku 90-ih (kod nas ranih 2000-tih) te se referira na MTV, Clintona – a ništa od toga nije poznato najmlađoj populaciji danas.

No, film očigledno nije namijenjen ni starijoj publici. Da jest, ne bi se libio akcijske scene učiniti realnijima. Ali zašto se onda toliko ozbiljno shvaća? Pobogu, vođa robota se zove Gospodin Kikiriki.

Budžet? Kikiriki.

Budžet ovog filma nema nikakvog smisla. Jesu li prava na ekranizaciju romana i honorar dvoje glavnih glumaca toliko koštali da nije ostalo novca za scenariste? Bez pretjerivanja, priča ovog filma toliko je generična da se tijekom gledanja ponekad može dobiti i dojam da ju je napisao ChatGPT? Pritom, 320 milijuna dolara (što bi moralo biti dovoljno barem za tzv. script doctore da vam dorade scenarij) film smješta negdje na ljestvicu najskupljih filmova ikad (a potencijalno i najvećih filmskih podbačaja), stoga je zaista teško opravdati pripovijest bez jasne poruke i svrhe. Valja imati na umu da se barem moglo uštedjeti na izradi crtane knjige snimanja. Imali su ilustrirani roman – to je doslovno crtana knjiga snimanja.

Kod modernih visokobudžetnih filmova često se postavlja pitanje gdje je otišao sav taj silni novac. Da se razumijemo, Električna država barem izgleda skupo. Bacaju se automobili u zgrade, eksterijeri su impresivni, a scene u pustinjskom rezervatu za poražene robote ispunjene su dojmljivim strojevima okupljenima u napuštenom trgovačkom centru.

Nije sve tako sivo. Ili?

Tek kad se pojave roboti, film postaje zanimljiviji, ali prekasno da bi spasio cjelokupni dojam. Spomenuti eksterijeri, vizualni efekti, završna scena, a i sami roboti zaista su impozantni. Kad bi barem i priča bila. Premisa da su prvi autonomni roboti nastali u Disneylandu 1955. godine sugerira kritiku konzumerizma, ali umjesto ozbiljne priče o utjecaju tehnologije i potrošačkom društvu, film nudi mlaku avanturu u kojoj roboti kod gledatelja izazivaju više emocija od ljudi.

Usprkos istaknutim zamjerkama i 15% pozitivnih kritika na Rotten Tomatoesu, Električna je država trenutačno jedan od najgledanijih Netflixov filmova. Ako tražite znanstvenofantastičnu alternativu prilagođenu mlađoj publici, uvijek se možete vratiti filmovima kao što je E.T. (1982.) ili Navigatorov let (Flight of the Navigator, 1986.), nekome od novijih, kvalitetnijih filmskih naslova ili seriji poput Stranger Things (2016.). Za uspjelu alegoriju za odrasle – zašto ne pogledati nanovo Okrug 9 (District 9, 2009.)?

Nije Električna država najgori film ikada. Ipak, preporuka je utrošiti dva sata na nešto drugo.