Zadnjih se dana naveliko piše o značajnom uspjehu novog filma Ryana Cooglera, Grešnici (Sinners, 2025), koji je zadivio kako kritiku, tako i (sudeći po kino blagajnama i usmenoj predaji) publiku. Od prethodnih je Coogler bio zapažen već sa Postajom Fruitvale (Fruitvale Station, 2013), ali široj je publici postao poznat zbog Creeda (2015), Black Panthera (2018) i pripadajućih im nastavaka.

Za razliku od navedenih kino-hitova, Grešnici se ne oslanjaju na već poznatu franšizu ili strip, riječ je o autorskom filmu originalne priče – tipu filma kojeg se Hollywood, zbog „filmske krize“ itekako boji – što u društveno-gospodarskom kontekstu čini uspjeh ovog filma još i izraženijim. Naime, u trenutku u kojem velike filmske produkcije žele igrati na sigurno, oslanjajući se na već poznate naslove iz filmskog i videoigraćeg svijeta, Grešnici, od 18. travnja do danas, zaradom na američkim kino blagajnama premašuju svaki drugi film i trenutačno – u samo dva tjedna prikazivanja – ukupno broje oko 40% prihoda filma Minecraft (2025), ekranizacije igre koja se u kinima prikazuje duplo duže od Grešnika. Znamenit je to uspjeh koji Hollywoodu, u doba kad je većina snimljenoga samo varijacija na već viđeno, vrlo jasno pokazuje da je publika željna originalnih filmova. Warner Bros. je u posljednjih pet godina proizveo samo tri originalna, „nebiografska“ kinofilma koji nisu bili nastavnici već postojećeg IP-a – i čini se da im se povjerenje u Cooglera višestruko isplatilo.

Put ka sreći

Godina je 1932., a život na jugu SAD-a i dalje je uvjetovan zakonima „Jim Crow“ – službeno, ropstvo je ukinuto, ali svakodnevica je i dalje oblikovana oko oštre segregacije. Vlasništvo, obrazovanje, pravo na sigurnost – sve to ostaje privilegij bijelaca, a dovoljna je i najmanja sumnja da je crna osoba na neki način „pogriješila“ – i nasilje je neizbježno (a nismo ni spomenuli KKK).

U takvom svijetu, dva brata blizanca – Smoke i Stack, oba u interpretaciji Michaela B. Jordana – znaju kako preživjeti. Prekaljeni muškarci (barem jedan od njih otvrdnuo je u rovovima Prvoga svjetskog rata) svoju su karijeru izgradili unutar kriminalnog imperija Ala Caponea, a sad se vraćaju na jug s novim planom: otvoriti juke joint – bar samo za crne, gdje će se jesti, piti, plesati i kockati do zore. Zajedno s prijateljima i rodbinom blizanci okupljaju malu zajednicu, među njima i rođaka Sammyja (Miles Caton), zvanog Preacherboy. Sin lokalnog pastora, Sammy želi (umjesto Bogu) svoj život posvetiti bluesu, a otvorenje gostionice čini se kao savršen početak njegova novog života. No kada se na vratima pojavi troje nepoznatih bijelaca – i to u mjestu gdje bijelci ne ulaze bez namjere – započinje niz događaja koji će promijeniti sve.

Očevi i djeca

(Napomena: tekst sadrži spoilere)

Dvoje blizanaca, dakle, moraju od bijelca kupiti prostor za svoje poduzetničke aktivnosti. Toliki novac mogli su steći samo kriminalom, obzirom da se branje pamuka češće plaća kuponima nego dolarima. Iako je novac u SAD-u ekvivalent moći, što će i spomenuti jedan od braće, ta je moć ipak rezervirana za bijelce. Naime, ako blizanci i kupe prostor, samo je pitanje vremena kada će ga bijelci vratiti (na ovaj ili onaj način), a opasnost ne dolazi samo od njih – čak i da osiguraju svoje zemljovlasništvo na neki način, prijete im vampiri koji im žele ne samo popiti krv, već i oteti glazbu.

Površinski gledano, društveno-povijesni gradivni elementi priče su, s već spomenutim referencama, i više nego očiti, no film i ispod površine nosi metafore koje se jasno uklapaju u isti interpretativni okvir. Primjerice, kritičari ističu da Grešnici koriste vampirsku mitologiju kao metaforu za kolonijalnu eksploataciju i krađu – vampiri u filmu simboliziraju sile koje iscrpljuju i prisvajaju crnačku kulturu, posebno blues, koji je često bio označen kao „đavolja glazba“ zbog svoje povezanosti s afričkim duhovnim praksama i sekularnim izražajem. Uz istaknuto, film također istražuje napetost između afroameričkih duhovnih tradicija i kršćanstva (lik Annie, hoodoo praktikantice koju tumači Wunmi Mosaku, predstavlja poveznicu s afričkim duhovnim nasljeđem koje je često bilo demonizirano od strane dominantne religije), a istražuje i teme poput rasizma, glazbe kao oblika otpora, ali i ljubavi i transgresije – ljubav između Stacka i Mary ističe kako ljubavni odnosi mogu biti oblik transgresije unutar rigidnog društva koje nameće norme i prepreke na temelju boje kože i društvene klase.

Imajući sve te motivske niti na umu, povijesni je aspekt filma samo jedan od nekoliko tematskih linija na kojima Grešnici plešu (ponekad doslovno). Iako duboko zadire u povijesne, duhovne i kulturne teme afroameričkog iskustva, film se bavi i pitanjem osobne slobode, osobito kroz lik Sammieja, mladog glazbenika koji želi živjeti prema vlastitim željama i težnjama, bez obzira na obiteljska očekivanja. Isto je na tragu jedne od zanimljivijih mogućnosti za interpretaciju filma: tema očeva i sinova duboko je utkana u narativ (odražavajući pritom i osobne veze redatelja s vlastitom obiteljskom poviješću). Složene međugeneracijske dinamike, pitanje naslijeđa i osobnog identiteta, teme koje se stoljećima razrađuju u književnosti, nisu vidljive samo na relaciji Sammieja i njegovog oca (koje ponekad podsjećaju na Arkadija i Nikolaja iz romana Očevi i djeca, tko je čitao Turgenjeva), već i iz odnosa Smokea i Stackea s vlastitim ocem (kojeg u filmu nikada ne vidimo). Naime, jedan je od blizanaca ubio vlastitog oca koji ih je premlaćivao, a oaza za slobodne crnce nije prihvatila Smokea i Stackea jer je „nemoguće da zlo oca nije prešlo na djecu“ (tema prošlosti koja uvjetuje sadašnjost).

Svaka je od tematskih linija vrlo plodna za detaljnije, usmjerenije simptomatsko čitanje filma – što je dobar znak da pred nama leži kvalitetno filmsko djelo.

Vampirski blues

Otkud ovdje mjuzikl? U Grešnicima, glazba je središnji element filma i način na koji likovi izražavaju svoje emocije i identitet. Kroz glazbu, Sammie i drugi likovi nastoje uspostaviti vezu sa svijetom i pokazati svoje stvaralaštvo unatoč društvenim i kulturnim ograničenjima: ona postaje oblik otpora protiv društvenih normi, a film istražuje kako može biti i alat za oslobođenje.

Prema filmskom leksikonu, mjuzikl je film u kojem se radnja „povremeno odvija pjesmom i plesom“, a u Grešnicima ne samo da poduža sekvenca (fenomenalno, začudno spajanje glazbe koja je prethodila radnji filma i koja će nastati tek nakon nje) u kojoj Sammie izvodi blues u juke jointu obavlja pripovjednu ulogu, već i označuje žanrovski „rez“ kojem je teško naći grublje pandane u povijesti filma. Posrijedi je, dakle, vrlo očit stilski izbor autora koji u tom trenutku sjedinjuje nekoliko žanrova u jedan filmski spektakl u kojem se stilovi sudaraju, glazbene sekvence prekidaju napetost, a nasilje dolazi kad ga najmanje očekujemo.

Žanrovska heterogenost (prvi dio filma po svim bi konvencijama ležao negdje na razmeđi drame i „gangsterskog filma“, uz natruhe vesterna, ali vrlo brzo odlazi u akcijsko-hororski neovestern/postvestern) o kojoj se tako puno govori u kontekstu ovog filma, zaista je nesvakidašnja. Naime, takvi su filmovi najčešće prožeti elementima različitih žanrova tijekom trajanja čitavog filma, ali u Grešnicima se vampiri, zanimljivo, ne pojavljuju do gotovo polovice filma. U tom smislu, umjesto da žanrovi čitavo vrijeme supostoje, riječ je o svojevrsnom, već spomenutom žanrovskom „rezu“, kao što je to u, npr., Od sumraka do zore (From Dusk Till Dawn, 1996) Roberta Rodrigueza.

Grešnici, uz pokoju grešku

Nije, dakako, da film nema zamjerki. Primjerice, Coogler ne izbjegava zamku holivudskog filma koji svoju publiku tretira kao nekoga tko nema kapacitet zapamtiti što se zbilo prije pola sata, pa će tako emocionalno nabijeni dijalog između Smokea i Annie (u kojem ga Annie zatraži da ju ubije bude li ugrižena od strane vampira) biti prekinut analepsom koja će gledatelju opetovano dodatno pojasniti da, kad Annie kaže da ju netko „čeka“, misli na preminulo dijete. Iako smo to, relativno nedavno, vrlo jasno ustanovili. Nije to jedina stavka bez koje bi film bolje funkcionirao, ali valja napomenuti da je, bez obzira na potencijalne probleme i zamjerke, Coogler stvorio zaista odličan film.

Iako traje duže od dva sata, Grešnici ni u jednom trenutku ne djeluju razvučeno. Michael B. Jordan briljira u dvostrukoj ulozi braće blizanaca, stvarajući dva lika bez karikature. Tijekom trajanja čitavog filma, vrlo nam je jasno (i bez riječi) kojeg brata gledamo, a ni ostatak ekipe ne zaostaje za glavnim glumcem. Posebnu težinu daje i glazba Ludwiga Göranssona, soundtrack koji savršeno prati žanrovske prijelaze filma, a samoj bi se glazbi u filmu trebao posvetiti i poseban tekst.

Film je stilski odvažno, žanrovski heterogeno djelo koje potvrđuje Ryana Cooglera kao vrsnog autora svoje generacije (nakon što je iskazao potencijal režijskim prvijencem prije dvanaest godina). U vremenu kada dominira reciklažna filmska formula, Grešnici se ističu kao djelo s dušom i autentičnim glasom. I glazbom. Preporuka.