Stvarnost ponekad nadmašuje i najluđe fiktivne priče. Postoje dokumentarni filmovi toliko bizarni, nevjerojatni i šokantni da ih, da su igrani filmovi, mnogi ne bi shvatili ozbiljno. Priče o jezivim ubojstvima, nepojmljivim nepravdama i ljudima koji su istovremeno fascinantni i zastrašujući često djeluju kao plod nečije mašte, no još je strašnije – ako se sve to zaista dogodilo!

Najčešće je riječ o dokumentarcima temeljenim na policijskim istraživanjima i neriješenim ubojstvima koji su isprva bili vrlo niske kvalitete (uz iznimke poput filmova Errola Morrisa), ali kao visokokvalitetni uradci postaju sve češći na početku 21. stoljeća. Tako 2003. Andrew Jarecki radi Hvatanje Friedmanovih (Capturing the Friedmans) – dokumentaran film o naizgled normalnoj židovskoj obitelji čiji se život izokrene nakon što otac i sin budu optuženi za užasne zločine – a godinu dana kasnije nastaje Soupçons Jean-Xaviera de Lestradea (koji se bavio sličnim preokupacijama u filmu Un coupable idéal, Oscarom nagrađenom dokumentarcu), mini-serija u trajanju od šest sati koja se bavi suđenjem Michaelu Petersonu. 

Primjeri ovakvih filmova i serija su brojni, svaki od njih na svoj način pokazuje kako je stvarnost ponekad toliko nevjerojatna da bi u igranom filmu djelovala neuvjerljivo, a mi smo izdvojili pet uradaka koji bi vas mogli dobrano šokirati.

Tanka plava linija (The Thin Blue Line, 1988)

Za početak – jedan klasik! Tanka plava linija Errola Morrisa film je koji razotkriva nepravdu u slučaju Randalla Adamsa, nepravedno osuđenog na smrtnu kaznu. Morris je na njegov slučaj naišao dok je istraživao rad dr. Jamesa Grigsona, forenzičkog psihijatra poznatog kao "Dr. Death", koji je osuđenike redovito ocijenio psihopatima koji će vrlo vjerojatno ponovo ubiti ako ih se pusti na slobodu. Jedan od osuđenika bio je upravo Adams (koji je tražio pomoć redatelja), a segment filma posvećen je i spomenutom psihijatru – koji bi u petnaestak minuta odlučio da ste psihopat.

Film počinje in medias res, bez objašnjenja tko je svjedok, a tko očevidac, što dodatno gledateljima omogućuje da sami prosude što je istina (pritom ih puštajući da se sami snalaze među proturječnim iskazima). Kako bi istaknuo „Rašomon-efekt“, odnosno nepouzdanost različitih pripovjedača, Morris poseže za (u to doba) nekonvencionalnom metodom rekonstrukcija koje su (rijetke i) visoko stilizirane, nalik film-noiru. Priču razlaže kronološki, od ubojstva policajca do pravosudne zavrzlame, a ključna tehnika su intervjui koji ostavljaju dojam nevjerojatne iskrenosti – kao da su sugovornici pred kamerom na terapiji.

Rezultat je jedno od najutjecajnijih ostvarenja dokumentarnog filma, potencijalno prvi filmski uradak koji je spasio život, začetnik žanra tzv. istinitih zločina (eng. true crime), ali i subverzivna kritika sustava, remek-djelo dokumentarnog roda i inspiracija mnogim kasnijim ostvarenjima, uključujući Pehista Andrewa Jareckog.

Za kraj, jedna anegdota – Werner Herzog je obećao kako će pojesti vlastitu cipelu ako Morris ikad završi svoj raniji film Vrata raja (Gates of Heaven, 1978) – o kojemu je vrlo često pričao. Na premijeri filma Herzog je održao obećanje, a cijela se priča može vidjeti u kratkom dokumentarnom filmu Werner Herzog jede svoju cipelu (1980) Lesa Blanka.

Grizzly Man (2005)

Film čovjeka koji je pojeo vlastitu cipelu. Po Truffautu jedan od najutjecajnijih filmskih redatelja ikada, po mnogima drugima jedan od luđih sineasta, Werner Herzog je 2005. u kino dvoranama premijerno prikazao Grizzly Mana, film koji istražuje život i tragičnu smrt Timothyja Treadwella, entuzijasta i samoprozvanog zaštitnika medvjeda. Treadwell je više od deset godina provodio ljeta u divljini Nacionalnog parka Katmai na Aljasci, živeći među grizlijima i snimajući njihovo ponašanje izbliza. Vjerovao je da ih razumije i da može komunicirati s njima, no 2003. godine on i njegova partnerica Amie Huguenard tragično su stradali. Naime, ubio ih je i pojeo jedan od medvjeda.

Herzog koristi Treadwellove vlastite snimke, zajedno s intervjuima njegovih prijatelja, stručnjaka i lokalnih vlasti, kako bi istražio njegovu osobnost, motive i naivno romantičan pogled na prirodu. Film postavlja pitanja o granicama između čovjeka i divljine te o iluzijama koje Treadwell možda nije želio vidjeti. Herzog, poznat po svom filozofskom pristupu dokumentaristici, ne glorificira Treadwella, već ga prikazuje kao kompleksnu osobu – strastvenog, ali i nesvjesnog rizika koji je preuzeo. 

Dodatno, kad je Herzog promovirao film, netko ga je ustrijelio iz zračne puške, a redatelj je ranu protumačio „neozbiljnom“. 

Dragi Zachary (Dear Zachary: A Letter to a Son About His Father, 2008)

Film koji se ne gleda dvaput, Dragi Zachary potresan je dokumentarac Kurta Kuennea, koji kroz osobnu i emotivnu priču istražuje tragediju, nepravdu i ljudsku pokvarenost. Film je posveta Andrewu Bagbyu, brutalno ubijenom 2001. godine u 28. godini života.

Kuenne, njegov blizak prijatelj, odlučuje snimiti film kao uspomenu na Andrewov život. Putuje diljem zemlje, intervjuirajući Andrewovu obitelj i prijatelje, želeći ostaviti trajno svjedočanstvo o njemu. No, priča poprima novi smjer kada Andrewova bivša djevojka javi da je trudna. Film se tada pretvara u emotivno pismo malenom Zacharyju, kojem Kuenne želi prenijeti sjećanje na oca kojeg nikada neće upoznati.

Dokumentarac brzo postaje više od osobne priče – pretvara se u napetu i srceparajuću kroniku pravosudne nepravde. Kroz arhivske snimke, intervjue i naraciju, film donosi šokantne preokrete, a obitelj Bagby postaje emocionalno središte cijele priče.

Iako Kuenneov stil ponekad koristi pretjerano ekspresivne montažne efekte i glazbu, suština priče je toliko snažna da bi bila jednako dojmljiva i bez njih. Ono što film čini posebnim jest njegova nefiltrirana emotivnost i osobna povezanost redatelja s pričom. To nije samo dokumentarni film – to je vapaj za pravdom i svjedočanstvo o ljubavi, gubitku i neizmjernoj boli.

Pehist: Život i smrti Roberta Dursta (The Jinx: The Life and Deaths of Robert Durst, 2015/2024)

Pehist je dokumentarna mini-serija nastala zahvaljujući igranom filmu Andrewa Jareckija Tajne i laži savršenog zločina (All Good Things /2010/). Igranofilmski prvijenac autora inspiriran je nestankom Kathleen Durst, supruge Roberta Dursta. Nakon što je pogledao film, Durst je osobno kontaktirao Jareckija kako bi ispričao svoju verziju priče... i tako je započela petogodišnja produkcija prve sezone serije koja je ponudila fascinantan uvid u Durstov život (i zločine za koje ga se sumnjičilo).

Spomenuta prva sezona temelji se na dvadeset sati intervjua s Durstom, ali on se ne pojavljuje sve do kraja prve epizode. Priča počinje u Galvestonu (Texas), gdje je 2001. pronađeno raskomadano tijelo Morrisa Blacka. Policijska istraga vodi do Dursta, prerušenog u stariju ženu.

Vizualni stil serijala, s uvodnom špicom uz pjesmu "Fresh Blood" grupe Eels, podsjeća na Pravog detektiva (True Detective, 2014). Jarecki koristi rekonstrukcije, arhivske snimke i slojevito otkrivanje informacija, zadržavajući gledatelja u neizvjesnosti sve do samog kraja. Kroz intervjue s odvjetnicima, istražiteljima i Durstovom obitelji (od kojih su neki odbili sudjelovati), postupno se slaže slika enigmatičnog milijardera. Također, Durstov neobičan karakter dodatno doprinosi napetosti s obzirom na to da u jednom trenutku djeluje simpatično, u drugom kao hladnokrvni manipulator.

Kritika serijala leži u dokumentarističkoj etici. Naime, Jareckijev pristup povremeno izaziva nelagodu, osobito u načinu na koji prikazuje patnju obitelji žrtava. Ipak, vrhunac serijala događa se kada produkcijska ekipa dolazi do novog dokaza protiv Dursta. Posljednja epizoda donosi napetu odluku: predati dokaz policiji ili ga suočiti s njim pred kamerama. Jarecki tako balansira između istrage i spektakla, stvarajući jedan od najzanimljivijih true crime serijala ikad snimljenih.

2024. pristigla je i druga sezona serije na HBO Max – ali ako vam kažemo o čemu se tamo radi, ipak bi vam previše otkrili.

Čin smaknuća (The Act of Killing, 2012)

Čin smaknuća je dokumentarni film iz 2012. godine, režiran od strane Joshue Oppenheimera, a istražuje indonezijske masovne likvidacije 1965.-1966. tijekom kojih su deseci tisuća ljudi (optuženih za komunizam) bili mučeni i ubijeni. Oppenheimer se fokusira na počinitelje tih zločina, posebice na Anwara Conga i njegove suradnike, koji otvoreno govore o svojim djelima i pristaju ih ponovno uprizoriti pred kamerama.

Kroz ove rekonstruirane scene, često stilizirane (performativni modus izlaganja), film pruža jedinstven uvid u psihologiju počinitelja i način na koji percipiraju svoja djela. Upravo performativnim pristupom dolazi do suočavanja socijalnih aktera sa gnjusnim činovima koje su radili u svom životu – što je iznimno zanimljivo obzirom da je isti pristup najartificijelniji, a upravo je u ovom slučaju i jedini modus izlaganja koji je dopustio približavanje "istini".

Film je izazvao međunarodnu pozornost zbog svog nekonvencionalnog pristupa dokumentiranju povijesnih zločina, osvojio brojne nagrade, uključujući Europsku filmsku nagradu za najbolji dokumentarac, te je bio nominiran za Oscara za najbolji dokumentarni film.

Ako vam je ovaj popis bio nedovoljan, možete baciti oko i na sljedeće filmove: The Overnighters (2014), Capturing the Friedmans (2003), Catfish (2010), The Imposter (2012).