„Sjemenke, bogate uljem, služe kao ptičja hrana i hrana za perad. – Cijela je biljka, osobito u indijskoj varijaciji, narkotična“, čitam u jednoj staroj knjizi, Leksikonu prehrane iz ratne 1944. godine, što profesor Mayerhofer kaže o konoplji. O njezinoj „indijskoj varijaciji“ čitamo i više no što bismo htjeli, a što je uže od konoplje (o kojem nema ni glasa u toj knjizi) više ne znamo; znamo možda za kučinu, niti od konoplje koje se u vodoinstalaterskom zanatu ne mogu zamijeniti ničim drugim. No, tu je riječ o listu, o onome na što se odnosi druga rečenica. Konopljine sjemenke, piše u prvoj rečenicu, su „ptičja hrana i hrana za perad“. Nisu za ljude.

Vremena se mijenjaju. Prvo se na tržištu pojavilo jestivo ulje od konoplje, a potom brašno mljeveno od njezinih sjemenki. Kakvo je? To se najbolje može vidjeti kada se od njega, uz dodatak pšeničnog brašna, ispeče pogača ili – još bolje – kolač, zlevka. Kakav mu je okus? Mene najviše podsjeća na makovnjaču. 

Pročitamo li pak ono što obično piše na vrećici s konopljinim brašnom, nemalo ćemo se iznenaditi, jer se „ptičja hrana i hrana za perad“ hvali kao izvanredno vrijedna namirnica. Možemo vjerovati i ne vjerovati: svaki trgovac hvali svoju robu, zna se. 

Trgovac može lagati, ali kemijska analiza ne laže. Upravo su to napravili poljski znanstvenici koji u časopisu Molecules objavili članak „Phenolic compounds profile and anitoxidant capacity of plant-based protein supplements“. Oni su, najjednostavnije rečeno, napravili kemijsku analizu proteinskih pripravaka („plant-based protein supplements“) od sjemenki soje, riže, graška, konoplje i bundeve. I što su otkrili?

Iako su analizirali „proteinske pripravke“, poljski znanstvenici nisu analizirali ono zbog čega se prodaju, naime proteine, nego ono što se u njima nalazi uz proteine, kojih ima – da i to kažemo – od 49 (konoplja) do 85 posto (soja). Nisu dakle analizirali koliko proteinski suplementi sadržavaju aminokiselina nego su se usredotočili na jednu skupinu prirodnih spojeva, čiju vrijednost znanost svakim danom sve više otkriva. Riječ je o fenolnim spojevima ili polifenolima, vrlo širokoj skupini tvari – jer kemija nas uči da je fenol svaki spoj koji ima za šesteročlani benzenski (aromatski) prsten vezanu hidroksilnu skupinu, -OH. Tim spojevima pripada galna kiselina, od koje se pravila tinta, salicilna kiselina, od koje se dobiva aspirin, pa još vanilna i kofeinska kiselina, rutin, katehin, kvercetin i mnogi drugi. No, da ne dužimo priču, autori spomenutog rada napravili su analizu 25 polifenola koji se nalaze u proteinskim pripravcima od sjemenja spomenutih biljaka. Njih su podijelili u tri skupine: u fenolne kiseline (11), flavonoide (13) i elagitanine, kojima međutim pripada samo jedan polifenol, naime elagična kiselina (koju su međutim našli samo u pripravcima od soje, riže i bundeve).

Najviše polifenola (po vrsti) ima soja, naime 19, potom bundeva (18) i konoplja (17). Znatno manje vrsta polifenola ima grašak (15), a još manje riža – samo 13. No iz toga zaključiti da je soja najbogatija polifenolima bilo bi krivo. Svi ti spojevi imaju naime slično djelovanje, pa je puno važniji ukupni sadržaj polifenola (izražen u ekvivalentima galne kiseline, gallic acid equivalent, GAE) nego njihova raznovrsnost. Kada se tako protumače rezultati kemijske analize, onda je od svih proteinskih pripravaka najbolji onaj priređen od konopljinih sjemenki, nakon čega slijedi pripravak od soje i sjemenki bundeve, dok suplementi na bazi riže i graška daleko zaostaju za njima. 

Ni to nije prava mjera! Prava mjera je antioksidacijski kapacitet svih polifenola u uzorku. Tek se tu vidjela sva vrlina konoplje. Naime, prema dvije mjere aktivnosti, DPPH i ABST, konoplja (9,01 μmol TE/g DPPH i 9,37 μmol TE/g ABTS) daleko nadmašuje najbližeg takmaca, bundevine sjemenke (4,93 μmol TE/g DPPH i 5,68 μmol TE/g ABTS), da ne govorimo o proteinskim pripravcima od riže i graška koji daju deset puta manje vrijednosti.

Polifenoli međutim nisu samo antioksidansi, dakle kemijski spojevi koji sprječavaju oksidativni stres i s njime povezane bolesti (prije svaga rak i bolesti krvožilnog sustava) nego i pomažu u održavanju crijevne flore, koja opet blagotvorno utječe na imunološki sustav. Dodajmo tome da konopljine sjemenke sadrže ulje bogato omega-3 i omega-6 masnim kiselinama koje, zna se, povoljno djeluju na krvožilni sustav, ne možemo nego preporučiti i „konopljin protein“ i konopljino ulje i konopljino brašno. I neka nas ne brine što bi njima profesor Mayerhofer hranio samo ptice. 

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije i povijesti znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 3000 znanstveno-popularnih članaka te 16 znanstveno-popularnih knjiga. Posljednja je, upravo izašla, "Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti".