Poznat još od davnina, kada se koristio u ritualima drevnih civilizacija poput Maja i Asteka, koji su ga nazivali „božanskom hranom“ i vjerovali da omogućuje komunikaciju s nadnaravnim silama, psilocibin je psihoaktivna tvar koja se prirodno nalazi u nekim vrstama gljiva. No, tek sredinom 20. stoljeća znanstvenici su počeli sustavno istraživati njegov učinak na ljudski mozak.

Jednom kada se konzumira, psilocibin se u tijelu brzo pretvara u psilocin, molekulu koja djeluje na serotoninske receptore u mozgu, posebice na 5-HT2A receptor. Aktivacija tog receptora dovodi do promjena u percepciji, emocijama i mišljenju, što objašnjava intenzivne vizualne halucinacije i duboka introspektivna iskustva koja su karakteristična za psilocibinski učinak. Iako se često povezuje s rekreativnom uporabom, novija istraživanja pokazuju da psilocibin ima velik terapeutski potencijal, osobito u liječenju depresije, anksioznosti i ovisnosti.

Jedan od najzanimljivijih aspekata psilocibina je njegova sposobnost povećanja neuroplastičnosti – sposobnosti mozga da stvara nove veze i prilagođava se novim iskustvima. Znanstvenici stoga psilocibin uspoređuju s „prekidačem za resetiranje“ mozga, jer može pomoći ljudima da preispitaju ustaljene obrasce razmišljanja i emocija.

Iako su psihoaktivne gljive tijekom „rata protiv droga“ u drugoj polovici 20. stoljeća bile ilegalizirane u mnogim zemljama, danas su ponovno u središtu znanstvenih istraživanja. Od laboratorijskih eksperimenata do kliničkih studija, psilocibin se proučava kao ozbiljan kandidat za revoluciju u psihijatriji – tvar koja bi mogla ponuditi novo razumijevanje uma i načina na koji mozak procesira emocije, stres i sjećanja.

Psilocibin i mozak: drevna tajna, moderna terapija

Psilocibin je psihoaktivna tvar koja se prirodno nalazi u više od 180 vrsta gljiva iz rodova Psilocybe, Panaeolus i Gymnopilus, najpoznatijih pod kolokvijalnim nazivom „čarobne gljive“. No, njihova „čarolija“ se ne očituje samo u šarolikim učincima na svijest koje psilocibin stvara pri rekreativnoj konzumaciji: riječ je o molekuli s vrlo dugom tradicijskom poviješću, fascinantnom biokemijom i – kako se pokazuje u novijim istraživanjima – sve ozbiljnijim potencijalom za uporabu u medicini, u liječenju nekih oblika mentalnih poremećaja.

Poznat je još od davnina: koristio se u ritualima drevnih civilizacija poput Maja i Asteka, koji su ga smatrali sredstvom za ostvarenje kontakta s božanstvima i vjerovali da omogućuje komunikaciju s nadnaravnim silama. Postoje brojni arheološki, ikonografski i etnobotanički dokazi koji sugeriraju da su Maje, Asteci i druge mezoameričke civilizacije u religijskim i duhovnim obredima koristile halucinogene gljive koje sadrže psilocibin. Nakon dolaska konkvistadora u Srednju Ameriku u 16. stoljeću, španjolski svećenici i vojnici dokumentirali su praksu konzumacije „čudotvornih gljiva“ (nazivali su ih teonanácatl, što na nahuatlu znači „božanska hrana“). Primjerice, fra Bernardino de Sahagún u svom djelu Florentinski kodeks, detaljno opisuje rituale kod Asteka u kojima se koriste gljive kako bi „komunicirali s božanstvima“ i izazvali vizije: gljive su se konzumirale tijekom vjerskih svečanosti, često uz med i kakao, i bile su rezervirane za svećenike, proroke i ratnike.

Osim toga, na arheološkim nalazištima u Gvatemali, El Salvadoru i južnom Meksiku pronađeni su brojni kameni artefakti i kipovi u obliku gljiva, tzv. mushroom stones,  koji datiraju i preko 1000 godina prije Krista, na kojima su uz gljive prikazana božanstva i antropomorfni likovi u stanju transa.

U nekim autohtonim zajednicama u Meksiku (poput Mazateka), postoji i etnografski kontinuitet korištenja psilocibinskih gljiva u šamanskim ritualima i u današnje vrijeme. danas koriste. Maria Sabina, mazatečka šamanka iz južnog Meksika, prva je otvorila vrata zapadnim etnobotaničarima u svijet ritualne uporabe psilocibinskih gljiva kada je pedesetih godina 20. stoljeća ugostila R. Gordona Wassona, koji je kao prvi bijelac sudjelovao u njezinoj tradicionalnoj ceremoniji s gljivama, čime je svijetu otkrio postojanje drevne psihonautske prakse.

Taj susret Marije Sabine i Wassona označio je početak zapadnog interesa za psihodelike, ali i duboko promijenio život same Marije Sabine, nažalost ne uvijek na bolje: nakon što je Wasson 1957. objavio članak o njezinim „čarobnim gljivama“ u magazinu Life, globalna pozornost sručila se na njezino malo selo Huautla de Jiménez. Mnogi zapadnjaci – hipiji, psihonauti i obični znatiželjnici – počeli su dolaziti tražeći „magično iskustvo“, često bez poštovanja prema mazatečkoj tradiciji i bez razumijevanja konteksta svetih ceremonija.

Zbog toga je Maria Sabina doživjela osudu vlastite zajednice, koja ju je smatrala odgovornom za profanaciju svetog znanja. Njezina kuća je spaljena, sin joj je pretučen, a ona je godinama živjela u siromaštvu i izolaciji. Iako je stekla svjetsku slavu zbog ključnog doprinosa za otvaranje vrata znanstvenom proučavanju psihodelika, osobno je platila visoku cijenu – izgubila je poštovanje u vlastitom narodu.

Istraživanja neuroplastičnosti na matičnim stanicama

Ostavit ćemo za sada tragičnu sudbinu mazatečke šamanke u izmaglici povijesti, pa ćemo se mentalnim skokom prebaciti u 21. stoljeće, do suvremene znanosti koja se ponovno okreće drevnoj molekuli psilocibina – ali joj ovaj put pristupa opremljena znanstvenim instrumentima, uz korištenje sofisticiranih laboratorijskih alata, neurobiokemije i staničnih kultura.

Pokazalo se da se nakon konzumacije psilocibin u ljudskom organizmu brzo razgrađuje u psilocin – tvar koja djeluje na serotoninergički sustav mozga, ponajprije na 5-HT2A receptore koji su u moždanim stanicama ključni za regulaciju percepcije, raspoloženja i spoznaje, a njihova aktivacija rezultira onim što korisnici opisuju kao proširenu svijest, sinesteziju i osjećaj duhovnog jedinstva.

U jednom od novijih istraživanja djelovanja psilocibina / psilocina na ljudsku svijest, znanstvenici iz Instituta Hector za istraživanje mozga u Mannheimu su ispitali kako djeluje na ljudske neurone uzgojene izvan tijela, iz matičnih stanica „in vitro“ u laboratoriju. Najimpresivnije otkriće tog istraživanja, objavljenog prije dva tjedna u znanstvenom časopisu eLife je bilo to što je već samo jedna, prva doza psilocina snažno potaknula rast živčanih stanica koje su već za desetak minuta nakon kontakta s psilocinom doslovno „pustile grane i korijenje“, umrežile se i počele obilnije proizvoditi BDNF, molekulu popularno nazvane „gnojivo za mozak“. Štoviše, ove su promjene potrajale i nekoliko dana nakon te jedne doze, što je znak dugotrajnog učinka na neuroplastičnost.

…i ne samo neuroplastičnost

Studija je također pokazala da ova molekula iz „čarobnih gljiva“ pozitivno utječe i na aktivnost (ekspresiju) gena povezanih s rastom i funkcijom neurona, što znači da psilocin ne mijenja samo percepciju stvarnosti tijekom tripa, već doslovno uzrokuje  „preslagivanje kablova“ u mozgu – i to u pozitivnom smjeru.

Neuroplastičnost, sposobnost mozga da se prilagođava, uči i oporavlja, ključna je za stabilnost i održavanje našeg mentalnog zdravlja. Upravo je ona narušena u brojnim psihijatrijskim stanjima poput depresije, PTSP-a i bolesti ovisnosti, a s obzirom na činjenicu da i ovo istraživanje – baš kao i nekolicina drugih novijih studija – pokazuje pozitivne učinke psilocibina na neuroplastičnost, znanstvenici s nadom gledaju na psilocibin kao „molekulu koja vraća fleksibilnost i svježinu“ ljudskom umu.

Kad već spominjemo i druga istraživanja, treba istaknuti da se ovo „laboratorijsko“ istraživanje na matičnim stanicama izravno nastavlja na već postojeće kliničke studije na bolesnicima-volonterima, gdje se psilocibin testira kao potencijalni lijek za pacijente kojima dosadašnje terapije nisu pomogle. Psilocibin se i u tim slučajevima ne koristi kontinuirano, svakodnevno, već u samo par kontroliranih doza, baš kao što je već jedna doza psilocina dovela do stimulacije rasta i funkcionalnosti neuronskih matičnih stanica in vitro.

Rezultati takvih „pulsnih“ terapija psilocinom kod pravih pacijenata su – kažu prva izvješća – pozitivni i vrlo obećavajući. Te su terapije još uvijek u početnim fazama kliničkih ispitivanja, ali je – sudeći po dosadašnjim otkrićima o neurokemijskim učincima psilocina na ljudski mozak - jedno sigurno: u suvremenoj psihofarmakoterapiji psilocibin više ne predstavlja samo povijesni simbol psihodelične kontrakulture druge polovice 20. stoljeća, već je jedna od molekula koje su vrlo ozbiljni terapijski kandidati na kojima se temelji budućnost psihijatrijske farmakologije.

Štoviše, u toj molekuli iz čarobnih gljiva se možda ne krije samo lijek za  terapiju bolesti ljudskog uma, već i potentan alat za dublje razumijevanje same prirode ljudske svijesti.