Korporacija Atari je u Americi izvrsno startala u 70-tima s igraćim videokonzolama i 8-bitnom serijom računala Atari 400 i 800 (1979.), kasnije s dodatkom sufiksa XL, a koja su bila na razmeđi igraće konzole i osobnog računala. U odnosu na Apple II, radilo se o računalima koja su, iako samo dvije godine novija bila bitno moćnija, u rangu Commodorea 64 koji će izaći tek tri godine kasnije.

Za Atari ST, međutim, zaslužan je novi „gazda“ firme koja se našla u problemima – Jack Tramiel. Iako nije posve obustavio proizvodnju 8-bitnih modela i igraćih konzola, shvatio je da su 80-te vrijeme za 16-/32-bitna računala. Ono „ST“ u imenu Atarija, naime, dolazi od „sixteen-thirtytwo“, jer je glavni procesor MC 68000 interno 32-bitni, a prema vani 16-bitni, sa 24-bitnom memorijskom sabirnicom, a na ST-u skraćenom na 20 bita što je dovoljno za adresiranje do 4 MB RAM-a.

Tako je u veljači 1985. za travanj iste godine najavljen izlazak modela Atari 520 ST s 512 kB RAM-a i to je bilo prvo kućno računalo s grafičkim korisničkim sučeljem (Digital Researchov GEM) i koje standardno dolazi s mišem potrebnim da bi se to sučelje koristilo. U stvarnosti su, pak, isporuke računala u nekom većem broju započele tek od srpnja te godine.

Zanimljivost vezana uz Atari i Commodore, inače velike rivale, je ta da je između dvije tvrtke i njihovih zaposlenika uvijek postojala neka veza – bilo da su iz Atarija „bježali“ u vlastite tvrtke, iz Commodorea u Atari i obratno.

Sam Jack Tramiel kojega se općenito smatra organizacijskim odnosno poslovnim ocem Atarija ST je prvotno radio u Commodoreu, a inženjer kojega je doveo sa sobom i koji je dizajnirao Atari ST, Shiraz Shivji je prije toga radio na Commodoreu 64.

Valja imati na umu i da je Atari na vrhuncu slave početkom 80-tih imao 10.000 zaposlenih diljem svijeta, a kada ga je preuzeo Jack Tramiel (Tramel Technology), imao ih je svega 900, a od toga je par tjedana nakon preuzimanja tvrtke otpušteno njih 800. Atari je s Atarijem XT tako počinjao praktički od nule, ali s velikim ljudskim kapitalom – praktički najbolji inženjeri i menadžeri iz Atarija i oni koji su s Tramielom prebjegli iz Commodorea činili su okosnicu novog Atarija.

Još jedna zanimljivost je da je Microsoft, u to doba mali, malecki, nudio Atariju svoje usluge i prebacivanje tadašnjih Windowsa pisanih za Intelove procesore na MC 68000 za što su procijenili da bi im trebalo dvije godine, što su u Atariju koji se žurio poslati na tržište nešto što bi im donijelo prihode bilo neprihvatljivo. Stoga je Digital Research i njihov GEM koji je zapravo baziran na CP/M-u prebačenom na MC 68000 i s dodanom grafikom i brzim hijerarhijskim pristupom disku postao jedino realno rješenje. Ideja internog razvoja vlastitog OS-a se također činila nerealna u zadanom vremenskom okviru.

Iako je prvotno Amiga Corporation (kasnije otkupljena od Commodorea) radila posebni namjenski čip Lorraine baš za Atari, ovaj je kasnije završio u Commodoreovoj Amigi, a Atari je u ST liniji i kasnijim nasljednicima imao pregršt vlastitih namjenskih čipova, ali ono što mu je donijelo popularnost bilo je MIDI sučelje koje je Atari učinilo praktički standardnom opremom u glazbenim studijima diljem svijeta. Vjerovali ili ne, ali postoji bend koji se zove Atari Teenage Riot i koji su sve svoje pjesme napravili na Atariju opremljenim C-Labom i Cubaseom, dvama superpopularnim MIDI programima. I to 2011. Proizvodnja Atarija ST je, usput, prekinuta 1993. Richard Kirk iz Cabaret Voltairea je u intervjuu iz 2016. rekao da i dalje sve sklada na Atariju 1024 ST s C-Labom. Ono što je za videoprodukciju bila, i dugo ostala Amiga, to je za profesionalne glazbenike bio i jednim dijelom još uvijek jest, Atari. Pored MIDI programa, Atari je bio dosta popularan u nas, Njemačkoj i još ponegdje zbog softvera za stolno izdavaštvo: Signum, Signum II i Calamus se i dalje koriste, posebno u manjim tiskarama i knjigovežnicama.

Igara što se tiče, Atari ST je mješavina malog broja izvrsnih i podosta osrednjih. Dvije kolor rezolucije koje je podržavao su 320*200 u 16 boja i 640*200 u 4 boje. Tko se tada igrao znao da su 4 boje za igranje nedostatne i ova se rezolucija (i monokromatska 640*400 u dvije boje) koristila samo za avanture (izvrsni The Pawn, recimo), a za igranje je ostala 320*200 u 16 boja što dosta „smrdi“ na ono što je mogao 8-bitni, zastarjeli C64.

 Međutim, Atari ST je bio procesorski nešto brži od Amige i 3D igre na Atariju su bile očito brže i fluidnije od njihovih verzija na Amigi. Mnogi, pak, hitovi su na obje platforme bili podjednako dobri: Another World, Defender of the Crown, IK+, Civilization (prva i „originalna“), Sim City, Falcon, F-19 Stealth Fighter, Starglider, Populous, North & South (briljantna!), Midwinter, Frontier: Elite, Carrier Command, Kick Off, Stunt Car Racer  i brojne druge.