Naš posljednji veći usporedni test ultraširokih monitora objavili smo u vremenima dok su Zemljom još kročili dinosauri – u lipnju 2015. godine. Tada su se oni tek počinjali ozbiljnije širiti (!) te su njihovi vlasnici, kako to s novim proizvodima često bude, morali pristajati na brojne kompromise, poput visokog input laga – vremena potrebnog da pokret mišem na podlozi "stigne" do ekrana – i potrebe za traženjem hackova, kako bi se tadašnje igre natjerale na uredan prikaz slike u formatu 21:9, umjesto uobičajenog 16:9. Sukus tog testa bio je kako su ultraširoki monitori potentan "alat" za korisnike željne povećanja vlastite produktivnosti, ali da se ne radi o proizvodu za široke mase, a pogotovo ako se te mase žele – igrati.

Tadašnji nositelj titule najisplativijeg ultraširokog monitora na tržištu koštao je 5.000 kuna, a za najskuplji testirani model trebalo je izdvojiti preko 10.000 kuna. Iako su ultraširoki monitori, dakle, bili vrlo skupi i u nekim bitnim aspektima poprilično problematični, već mi se tada doimalo da im opstanak na tržištu nije upitan. Štoviše, jedan od testiranih modela, ne sjećam se više koji, odlučio sam kupiti, i – više se nikad nisam vratio na monitore klasičnog omjera stranica, niti to namjeravam učiniti.

U minulih deset godina eliminirao sam sve 16:9 i 16:10 monitore iz svoje okoline, te se pobrinuo da je na sva tri računala, koja aktivno koristim, spojen monitor s omjerom stranica 21:9. To ne navodim da bih se pohvalio, već da ukažem kako sam veliki ljubitelj i propagator takvih monitora. Stava sam da bi svakodnevica svakome bila ugodnija da svoj widescreen monitor – ili dva – zamijeni jednim ultrawide modelom.

Nikad pristupačniji

Takvo što u današnje vrijeme nije neizvedivo čak ni za korisnike s limitiranim budžetom, s obzirom na to da se vrlo solidni ultraširoki monitori mogu pronaći već za tristotinjak eura. No, nisu oni samo postali pristupačniji cijenom, već su i izliječene sve dječje bolesti – responzivnost im je dovedena na razinu ekvivalentnih 16:9 monitora, a igre uredno podržavaju ultraširoke razlučivosti, koristeći čitavu površinu monitora s omjerom stranica od 21:9. Pritom na rubovima ekrana ne dolazi do distorzije igrinog svijeta ili sučelja, već naprosto vidite više sadržaja. To vam, naravno, može donijeti kompetitivnu prednost u mrežnim igrama – u trenutku kad spazite akciju na bokovima ekrana, korisnici 16:9 monitora još ju neće imati u vidokrugu.

U svijetu ultraširokih monitora, standardna veličina dijagonale jest 34 inča, a nativna razlučivost 3.440x1.440 točaka. Eksperimente s kombiniranjem 34-inčne dijagonale i razlučivosti od 2.560x1.080 točaka treba izbjegavati u širokom luku, jer to rezultira izuzetno niskom gustoćom piksela, odnosno katastrofalnom oštrinom prikaza. Postoje i poneki 29-inčni modeli nativne razlučivosti od 2.560x1.080 točaka, kod kojih oštrina nije toliko problematična, ali za puno iskustvo ultraširokih monitora valja ciljati na spomenutih 34 inča i 3.440x1.440 točaka.

Navedena je razlučivost osjetno zahtjevnija za grafičke kartice od uobičajenih 1.920x1.080 ili 2.560x1.440 točaka, stoga je to nešto o čemu valja povesti računa prilikom kupnje ultraširokog monitora za igranje. No, osobno bih radije pristao na niže postavke detalja ili korištenje tehnologija za upscaling (DLSS ili FSR) pa uživao u neusporedivo boljoj popunjenosti vidnog polja, nego se, zbog straha od degradacije broja sličica u sekundi, ograničio na 16:9 monitore.

Tome je osobito tako zbog druge ogromne beneficije ultraširokih monitora – ugodnijeg "svakodnevnog rada", kako u odnosu na jedan 16:9 monitor, tako i na dva takva primjerka. Premda se dobiva nešto manje ekranskog prostora nego u slučaju korištenja dvaju 27-inčnih monitora, sama činjenica da se slika prikazuje na jednom ekranu, znači da nema "prijelaza" s jednog monitora na drugi – lišeni smo ružnih okvira, kao i dodatnih kabela.

"Produktivne" beneficije ultraširokih monitora osobito dolaze do izražaja prilikom istodobnog rada u dva prozora, koje možemo otvoriti jedan pored drugog i koristiti bez zumiranja i sličnih drugih vratolomija. Ovisno o namjeni i sadržaju konkretne aplikacije, na isti način preko ekrana možemo razvući tri ili četiri prozora. Organizacija prozora odlično je podržana unutar Windowsa 11, kako preko samog grafičkog sučelja OS-a, tako i tipkovničkih kratica.

Još jedan način korištenja gdje se ultraširoki monitori pokazuju izvrsnima jest rad u aplikacijama za produkciju zvuka i videa, gdje imamo vremenske crte. Budući da one mogu biti razvučenije, lakše je manipulirati pojedinim segmentima, premotavati na točno određene dijelove zapisa i obavljati sve ostale radnje vezane uz manipuliranje timelineom.

Prednosti krivine

Premda se na tržištu još uvijek mogu pronaći pojedini ultraširoki monitori s posve ravnim panelima, velika većina ih je zakrivljena. Pritom se naglašenost te krivine opisuje radijusom zakrivljenosti. Što je brojka manja, panel je agresivnije zakrivljen. Kad govorimo o 34-inčnim modelima s omjerom stranica 21:9, optimalan radijus zakrivljenosti jest 1800R, prije svega zato što je za korisnika praktički neprimjetan, a ipak dovoljan da nam malo približi rubove ekrana, s ciljem prirodnijeg popunjavanja vidnog polja, ali i sprečavanja efekta vinjetiranja, do kojeg može doći kod IPS i (češće) VA panela. Vinjetiranje u praksi izgleda poput blagog zatamnjenja na rubovima ekrana, koje "nestaje" čim se nagnemo u stranu gdje ga vidimo, zbog toga što piksele tada promatramo pod okomitijim kutom. Kad i postoji, vinjetiranje ne predstavlja nepremostivu zapreku, no definitivno je bolje da ga nema. Ako kupujete ultraširoki monitor za rad ili kombinaciju rada i povremenog igranja, preporučujemo da se držite modela s radijusom zakrivljenosti od 1800R, jer je kod takvih modela krivina sasvim prirodna i praktički neuočljiva, ili maksimalno 1500R, gdje je krivina izraženija, ali još uvijek ne suviše napadna. S druge strane, u slučaju da ćete monitor koristiti ponajviše za igranje, tada će vam biti zanimljivi i agresivnije zakrivljeni modeli, s radijusima od 1000R, pa čak i 800R. Tako jako zakrivljeni ekrani češće se susreću kod ultraširokih monitora veće dijagonale od sveprisutnih 34 inča.

Pozornost vrijedi obratiti i na frekvenciju osvježavanja panela. Što je ona viša, monitor će bolje interpretirati pokrete. Od toga ćete imati koristi za vrijeme igranja, jer će vam nišan neusporedivo fluidnije klizati po ekranu, ali i u svakodnevnom korištenju računala, gdje ćete uživati u glatkoći i preciznosti pomicanja pokazivača po ekranu. Minimumom u današnje vrijeme smatramo frekvenciju osvježavanja od 100 Hz, a sve više od toga je dobrodošlo. Igrače upućujemo da ne idu ispod 144 Hz. Razlika između 60 Hz i 144 Hz je golema i jako osjetna. Razlika između 144 i 165 Hz – nije. Ako birate između monitora sa 165 i 180-hercnim osvježavanjem, odluku donesite na temelju nekog drugog parametra, jer su te frekvencije suviše bliske da biste među njima mogli razaznati razliku.

Komplicirani C

Još jedan detalj, kojem u novije doba vrijedi posvetiti pozornost, jest ponuda videoulaza. Tu prije svega mislimo na činjenicu da neki monitori nude USB-C videoulaz – neki, ali nipošto ne i svi. Taj USB-C konektor bit će vam beskoristan za spajanje s grafičkom karticom stolnog računala, s obzirom na to da gotovo nijedna još uvijek nije opremljena USB-C izlazom, no istodobno će vam biti od ogromne koristi u slučaju da posjedujete laptop s USB-C sučeljem. Tada ćete pomoću jednog USB-C kabela (koji mora biti sposoban prenijeti video – kabel kojim punite mobitel neće funkcionirati) moći proširiti sliku s laptopa na monitor, a monitor će koristiti isti kabel za punjenje baterije laptopa. Kojom konkretnom snagom će ga puniti, ovisi o samom monitoru, odnosno implementaciji njegova USB-C sučelja. Ako monitor posjeduje USB hub s jednim ili više USB portova, svi uređaji koje u njih spojite, poput periferija i vanjskih diskova, također će uredno raditi na laptopu.

Sâm USB-C konektor na monitoru može biti "obični" USB 3.2 Gen 2 Type-C ili neka iteracija Thunderbolta – Thunderbolt 4, kada govorimo o modernim monitorima. Oba ta sučelja koriste identični USB-C konektor, ali razlikuju se prema maksimalnoj propusnosti te, samim time, mogućnostima. USB 3.2 Gen 2 Type-C videoulaz propusnosti je od 10 Gbit/s, maksimalno može isporučiti 100 W energije i podržava jedan monitor razlučivosti do 4K (ili dva ulančana 2K monitora). Thunderbolt 4 ima propusnost od 40 Gbit/s, energetski kapacitet od 100 W i podršku za dva 4K monitora, sa 144-hercnim osvježavanjem, na jednoj konekciji.

Sučelja su međusobno kompatibilna, dakle, laptop vam ne mora imati Thunderbolt 4 izlaz da bi se mogao spojiti na monitor s Thunderbolt 4 ulazom. Uredno će raditi i ako sliku daje kroz USB 3.2 Gen 2 Type-C izlaz. No, kako bi stvari bile još malo kompliciranije, nije svaki USB-C konektor na laptopu iskoristiv za prikaz videa. Štoviše, mnogi laptopi s USB-C konektorima, osobito stariji i jeftiniji modeli, ne mogu se spojiti na monitor preko USB-C sučelja. Kako bi USB-C konektor mogao prenositi videosignal, on mora podržavati takozvani DisplayPort Alt Mode (DP Alt Mode). Ako niste sigurni za što je sposoban vaš laptop, dobro proučite njegovu dokumentaciju – osobito ako pored nijednog USB-C konektora ne vidite slovo "D" ili oznaku munje (Thunderbolt 3 ili 4).

Savjeta imamo još, ali ostavili smo ih za same recenzije, stoga ćete ih pronaći upravo tamo. Osobito smo se potrudili za svaki testirani monitor navesti kombinaciju postavki OSD-a (On-Screen Display – sučelje za konfiguraciju monitora, kojem se pristupa pomoću njegovih kontrola), koje pružaju najbolje performanse panela. Mnogi korisnici u OSD uopće ne zalaze, a ako i uđu, osuđeni su na slijepo nabadanje po temperaturi boja, svjetlini i drugim parametrima. Kako mi taj posao obavljamo uz provjeru svake promjene pomoću kolorimetra i profesionalnog softvera za testiranje matrica, možemo izravno vidjeti na što točno one utječu, i tako vas navesti na pravi put. Naravno, pravom hardverskom kalibracijom iz panela ćete uvijek izvući više no što biste mogli modifikacijom postavki u OSD-u, ali kako su kalibratori (i potrebno znanje) dostupni rijetkima, šteta je ne iskoristiti ono što nam je svima dostupno.